Sta se nalazi u mojoj torbi?

Sta se nalazi u mojoj torbi?

Kad ugledamo na slici golo žensko tijelo oči uvijek nekim redosljedom razgledavaju njeno tijelo.Vrlo kratki blitz pogled sa kojim zaokružimo takozvani ukupni izgled zatim odmah po tome pogledamo grudi da bi munjevitom stotinkom sekunde skliznuli na njezin tamni trokut želja, na ono mjesto {++++}u kojem se nalati ono o čemu ću danas pisati – ono što pizdu čini pizdom i zanimljivom, ono što je ne baš tako često – FETE ili male stidne usne – latinski

Ne, ne , ne i ne,… to nije neka Španjolska starleta iz neke Španjolske serije, već je to nešto što je na ženskom spolovilu (pizdi) vrlo vrlo rijetko viri van, odnosno da se ispravim ili nadopunim, svaka ženska  ima labia minoru, ali dugačka debela labia minora koja viri iz pice van- e, ..ta je vrlo rijetka.

Poput velikih sisa, ili lijepe kruškaste guzice ili kod muškaraca velike debele batine ili  poput nogu, ruku, kose, usta ili nosa, prstiju, labia minora spada u fetiš ili obožavanje jednog specifičnog dijela ženskog tijela u svijetu sexa.

Vama koji neznate što je to labia minora,  da vam objasnim što je to:

Dakle, labia minora (latinski) ili male stidne usne ili kako ih mi muke svinje zovemo FETE ili krilca su dio ženske pizde (vagine) koji iz nje viri van i visi ako ste srećković ili (ne)sretnica, poput mesnatih krilca ili mesnatog leptira.

Kada jako vire van, (male usne) kao takve su vrlo  rijetke.

Odgovaraju recimo obdarenom muškarcu sa izrazito velikim penisom – koji su isto tako vrlo rijetki.

Za primjer od 1000 žena uzetih za uzorak, samo  će 10-tak imati poduže ili duže male usne ili labiu minoru.

Male usne (labia minora) na ženi su izrazito izazovne, no ne vole ih svi muškarci – ali ne vole ih ni sve žene, čak se dešava u zadnje vrijeme (i postalo je hit) da žene idu na operaciju zbog toga, kako bi ih odrezale ili skratile, jer im je to ili neugodno za vidjeti, ili  im fizički smeta u svakodnevnom životu.

Ono što me na ženi  najviše uzbuđuje, kad se ženska skine gola, nisu niti sise, niti noge ili faca – već dugačke male usne ili kako ih mi muški zovemo FETE.

Samo pravi jebači (muškarci koji su bili sa više desetina partnerica) znaju čemu  služe i kako se sa njima služiti , pa im nije nevažno, da li ih ženska ima ili nema. One su poput dodatne opreme u skijanju.

Početniku smetaju, a profesionacu nedostaju.

Kako možete prepoznati da li žena ima, ili nema dugačke male usne.

Kod žena je to vrlo znakovito, isto kao kod muškarca, kojem pomoću dužine nadlaktice znate sa kakvom spravom raspolaže. Kod žena su to usta i nos kao ogledni znakovi za prepoznavanje protivnika.

Najme pažljivijim promatranjem tih djelova tijela, primjetiti ćete određene znakovitosti, poduži nosi (surla) i velika usta koja se smiješkom rastegnu u široka usta,  zatim otvorene i debele mesnate usnice, no posebno ih otkriva i ugao usnica koji ima tkz. produženu liniju sjene. Znakovite mogu biti i grudi, jer obično sisatije žene su obdarene  i dolje – ali nije uvijet. Veličinom ustiju određuje se i širina otvora na vagini pa tako možete znati u što ćete  ga staviti kasnije….ili nećete ako imate tintilinića umjesto kurca.

Sa čime je još ipovezana dužina labia minore, ne bih sa sigurnošću znao reći, no koliko sam pratio situaciju iz raznih razgovora sa raznim upućenim ljudima na tu temu, ima još nekoliko stvari koje su povezane sa tim. Jedna je da žene sa dužim usnama više uživaju u sexu posebno uživaju u oralnom sexu koji se vrši na njima od ovih koje imaju kraću labiu. Kažu da su ove sa razvijenom pizdom vrlo ranu ušle u sexualne spoznaje.

No, ja se tu ne bih složio sa ovom zadnjom, jer mislim da se to dobiva rođenjem – a ne stjecanjem.

Obožavanje tog dijela ženskog tijela muškarci rijetko priznaju, pa čak i ne govore o tome međusobno, čak manje nego o analnom sexu, osim ako nisu neopterećeni temom i nemaju osobnih predrasuda  prema tome.

Žene sa kojima sam to komentirao, različito su reagirale, no primjetio sam da ih se većina toga srami i osjeća nekakav komplex, stidljivije su zbog toga. Prilično stidljive, naravno osim onih koje znaju da to muškarci posebno vole.

Kad govorimo odnosu  o žena sa ženom (lezbe) i tu sam naišao uglavnom na onaj dio, koje su bile  gotovo 50% za i 50% protiv.

Jedne su u tome uživale, dok je drugim ženama to bilo gadljivo i odbojno..

Ako tražite po internetu nekakvu bazu slika ili videa na tu temu, slabo ćete proći, jer gotovo da nema neke bogatije baze, gdje se to može pogledati, osim ako ne naiđete na nečiju privatnu zbirku – no ja sam vidio svakakvih, ali ni jedna nije brojila više od 20-tak slika i od tih 20 bilo je par onih koje tu nisu spadale.

Ono što je nainteresantnije labia minora je karakteristična za crnke, odnosno za crnokose žene.Po nacionalnoj osnovi najduže i najmesnatije FETE (labiu) imaju Brazilke, ali i muškarci su tamo jedni od najobdarenijih na svijetu.No ženske sa dugačkom i mesnatom labia minorom – sa sigurnošću su najbrojnije baš u Brazilu.

Ako uzmemo za primjer Europske, Američke, Azijske porno filmove kao primjer oglednosti – Brazil je daleko na samom vrhu zatim 3 mjesta prazna pa onda dalje.

Ima nekoliko vrsta  velikih (dugačkih) malih usana, jedne su one koja vire van iz pice ravno van i vise,  druge su smešurene i nabrane ko čipka, a treća vrsta su one koje su sakrivene unutar velikih usana, jer su i same velike usne velike, pa tako sakriju male usne, koje ostanu duboko unutar spolovila (kako sam to kulturno napisao – nisam napisao pička). No te male usne, ljubiteljima labia minore nisu interesantne, jer obožavaoci (fetišisti) tog dijela ženskog tijela su ljubitelji upravo onih koje vise ili vire van.Prilikom sexualnog uzbuđenja male usne nabreknu i povećaju se i do 2-3 puta poput muškog penisa – gotovo možemo reći da se dignu.Postanu deblje izduže se i rašire, a to je posebno vidljivo i uočljivo kad žena čučne ili kad sjedi ovlaš raširenih nogu. Sa vizualne strane ima jedna interesantna činjenica. najme žena kad je u kupaćem kostinu mačkica joj se ne “poznaje” na gaćicama već su gaćice na tom mjestu čudno smešurene.Oduvijek smo kao dečki na kupanju gledali cure koje su imale veliki napuhnuti venerin brežuljak na  kojemu se ocrtavala crta na sredini pizde, za gledanje je to bilo zakon i razbuktavalo je maštu te se je to pokazalo kao dobar vizualni izbor, ali loš praktični izbor, jer pri kontaktu uživo (usred bijela dana – bez kupaćih) njihova mačkica ostala je ista – dosadna crta i malo dlaka, dok su ove druge imale što pokazati – sve ovo što su imale one prije i još fete koje su se izdužile i narasle.

Vjerovatno se pitate da li ujedno dugačke male usne uvjetuju izrazito veliku i široku pičku – moj odgovor je ne barem u 30 % slučajeva, znači 70 % je na strani obdarenih, a 30 % na normalnim ili uskim vaginama (opet nisam napisao pičkama). Znači možete naići na prilično obdarenu pičkicu koja je i ujedno uska ili normalna.

Ja sam ih s vremenom podijelio na razne tipove cvijetić , leptirić , fete i šnicle. Najveće koje sam vidio uživo vidio sam jedno ljeto 90 tih godina na nudističkoj plaži u Umagu kod jedne starije talijanke koja se je kupala sa svojom kćeri, i koja mi je bila gošća na terasi gdje sam svirao. Njene su bile tako dugačke, da dok je ženska sjedila na plaži na šljunku i držala skvrčene  noge u koljenima sa rukama, njene su  male usne u tom položaju visile dok su virile van par centimetara naslonjene , smotane na kamenčićima palže.

Po mojoj slobodnoj procjeni dužina je bila negdje oko 7-8 cm u opuštenom stanju – i to nakon što je izašla iz vode.

Tako sam nešto još samo jednom vidio u jednom francuskom porniću (isto kod jedne starije žene od cca oko 60 godina) koja je sjela na ručicu mjenjača od auta i tako zadovoljila svoju pohotu.

To su jedina dva puta da sam vidio labiu minoru u tako dugačkom izdanju. Uostalom da ne pišem predugo i ne uvjeravam vas u nešto što i sami možete provjeriti, jer u današnjoj poplavi porno filmova možete i sami prebrojati koliko ćete puta vidjeti ženu obdarenu malim usnama – vrlo malo, odnosno vrlo rijetko

S obzirom da prema internoj politici blogera.hr pornografija nije dozvoljena – iako ovo ne spada u pornografiju jer nema nikakve akcije priuštiti ću vam samo jednu reprezentativnu sliku  (ilustraciju sa wikipedije) koje prikazuju vrste malih usana na ženskom spolovilu izaberite što vam se sviđa  iz prospekta.

I na kraju,… nakon dugo vremena mogu oprav

Source:http://igor-kostelac.com/2010/03/labia-minora-fete-ili-velike-male-usne/



Watch video:

Sta se nalazi u mojoj torbi?

женская сумка
NARODNE NOŠNJEUvodna riječ

Jedan od razloga da se uopšte piše i objavi ovaj materijal je i svakako da se barem malo preko narodnih nošnji približimo ljudima naše povijesti, da uočimo njihove sličnosti i razlike. Ovo je neobično važno jer je autoru ove stranice poznato da su neki banjalučki koreografi počeli da prave nove koreografije u kojima je skoro sve ostalo isto, izuzev toga da je promijenjeno ime naroda koji je igrao pojedine folklorne igre. Tako ispada da su grmečke igre, igre koje su isključivo igrali bosanski srbi u svojim narodnim nošnjama, igrali bošnjaci-muslimani, a primjera ima još. Sve ovo ne iznenađuje jer su nove vlasti promijenile i imena banjalučkih ulica i kvartova pa je valjda došao red i na folkorne igre i narodne nošnje. Za mnoge je poznato da je to obmana, ali sve to što je danas laž i iluzija može postati istina poslije 40-50 godina za nadolazeće generacije. Zbog toga i ova stranica- ugodno gledanje, još bolje printanje od Bosnafolka.

Glavni izvori

Na ovoj stranici možete uživati u jedinstvenoj zbirci crteža iz knjige "Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini", nastale u izdanju Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine 1963. godine. To je neprocjenjiva pomoć za sve one koji se, kako u domovini tako i u mnogim zemljama svijeta, bave proučavanjem narodne tradicije i kulture Bosne i Hercegovine.

Ova publikacija je bila prva takve vrste, štampana je u samo 1000 primjeraka i u njoj je 1963. godine predstavljen samo jedan dio velikog bogatstva narodnih nošnji Bosne i Hercegovine koje je Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine tokom svojih dotadašnjih 75 godina djelovanja sakupio i sačuvao.

U knjizi se pored crteža nalaze i krojevi osnovnih tipova bosanskohercegovačkih nošnji: seoskih ( srednjobosanskih, dinarskih, posavskih ) i gradskih nošnji. Krojevi nošnji se nalaze na dnu ove stranice.

Ukoliko želiš vidjeti neke od narodnih nošnji klikni mišom na male sličice na desnoj strani. Pored ovih slika narodne nošnje možeš da vidiš i u našim drugim mapama, npr. mapa Slikoljublja gdje se one mogu uočiti na fotografijama, crtežima ljudi i poštanskih razglednica gradova i naselja Bosne i Hercegovine. Ako želiš da saznaš nešto više o porijeklu, razvoju, materijalima i osnovnim tipovima narodnih nošnji, zadrži se još malo na ovoj stranici i pročitaj donji tekst.

Bosna Folk, 2001 godina

Krojevi nošnjiDinarske nošnjeSrednjobosanske nošnjePosavske nošnjeHercegovačke i gradske nošnjeNARODNE NOŠNJE BOSNE I HERCEGOVINE

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska i društvena zbivanja. Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u "četiri nita" i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije" i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Materijali

Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nosnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem 19.stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.

Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena.Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože.Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od "učinjane" kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su počeli da nose opanke od "učinjane" kože, koji su bili jeftiniji od cipela.

Opanci od "učinjane" kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali se od travničkih "šabara" i brčanskih "bijelih opanaka".

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na našoj teritoriji nalazimo krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem stoljeću u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva. U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su "sadake" od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski "svitni zubuni" u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo. Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nosnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu "aladža" i "šamaladža"- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najvise izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovnistva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i "atlas", jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nosnjama. Uticaj Austro-ugarske imperije i njena aneksija BiH iz 1878. je ostavila i traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamu

Source:http://bosnafolk.com/sehara/nnosnje.php